Teorija samoodređenja je
makroteorija ljudske motivacije koju su razvili Edward Deci i Richard
Ryan 1985. godine. Temelji se na motivaciji, razvoju i ljudskoj
dobrobiti i predstavlja proširenje teorije o intrinzičnoj i
ekstrinzičnoj motivaciji. Utvrđeno je da se razlikovanjem motivacije
može bolje predvidjeti mentalno zdravlje, kreativno rješavanje problema i
konceptualno učenje, stoga je konceptualiziran kontinuum samoodređenja
koji se odnosi na percipirano mjesto uzročnosti. Glavni konstrukti su
amotivacija te autonomna i kontrolirajuća motivacija. Teorija razlikuje
motivaciju s obzirom na stupanj autonomije na način da su neka ponašanja
potpuno slobodna i autonomna nasuprot ponašanjima koja su pod niskim
stupnjem autonomije, odnosno kontrolirajuća.
Autonomna i kontrolirajuća
motivacija suprotnost su amotivaciji, koja podrazumijeva izostanak
namjere i motivacije. Kontrolirajuća motivacija podrazumijeva određeni
pritisak ili poticaj te uključuje ekstrinzičnu motivaciju koja je
regulirana kaznama i nagradama, i introjekciju, odnosno regulaciju
ponašanja koja je djelomično internalizirana, primjerice izbjegavanjem
srama ili očuvanjem samopoštovanja. Autonomna motivacija uključuje oblik
ekstrinzične motivacije koja proizlazi iz osobnih vrijednosti pri čemu
se pojedinac poistovjećuje s vrijednostima aktivnosti, primjerice dijeli
osjećaj važnosti određenih vrijednosti s organizacijom, i intrinzičnu
motivaciju prema kojoj aktivnost sama po sebi pruža zadovoljstvo.
U
svojim istraživanjima, autori su također utvrdili tri važne psihološke
potrebe koje su se dosljedno pojavljivale, a to su potreba za
autonomijom, potreba za kompetencijom te potreba za društvenom
povezanosti. Potreba za autonomijom odnosi se na osjećaj osobne kontrole
i mogućnosti izbora, potreba za kompetencijom podrazumijeva osjećaj
sposobnosti i mogućnosti utjecaja na okolinu, a potreba za povezanošću s
drugim ljudima tiče se uspostavljanja zadovoljavajućih interpersonalnih
odnosa. Teorija samoodređenja pretpostavlja da njihovo zadovoljenje
doprinosi autonomnoj motivaciji, uspješnosti i općoj dobrobiti.
Istraživanja motivacije u sklopu ove teorije na području psihologije
rada usmjerena su na su razvoj koncepata koji vode stvaranje pozitivnih
uvjeta za rad putem pravilnika i radne okoline, primjerice putem
promišljenog programa nagrađivanja i kompenzacija ili osjećaja
svrhovitosti posla koji se obavlja. Nastoji se potaknuti motivacija
unutar zaposlenika kroz osjećaj autonomije i kompetentnosti s ciljem
povećanja angažiranosti, zadovoljstva poslom i produktivosti.
Korištena literatura:
Autonomna i kontrolirajuća motivacija suprotnost su amotivaciji, koja podrazumijeva izostanak namjere i motivacije. Kontrolirajuća motivacija podrazumijeva određeni pritisak ili poticaj te uključuje ekstrinzičnu motivaciju koja je regulirana kaznama i nagradama, i introjekciju, odnosno regulaciju ponašanja koja je djelomično internalizirana, primjerice izbjegavanjem srama ili očuvanjem samopoštovanja. Autonomna motivacija uključuje oblik ekstrinzične motivacije koja proizlazi iz osobnih vrijednosti pri čemu se pojedinac poistovjećuje s vrijednostima aktivnosti, primjerice dijeli osjećaj važnosti određenih vrijednosti s organizacijom, i intrinzičnu motivaciju prema kojoj aktivnost sama po sebi pruža zadovoljstvo.
U svojim istraživanjima, autori su također utvrdili tri važne psihološke potrebe koje su se dosljedno pojavljivale, a to su potreba za autonomijom, potreba za kompetencijom te potreba za društvenom povezanosti. Potreba za autonomijom odnosi se na osjećaj osobne kontrole i mogućnosti izbora, potreba za kompetencijom podrazumijeva osjećaj sposobnosti i mogućnosti utjecaja na okolinu, a potreba za povezanošću s drugim ljudima tiče se uspostavljanja zadovoljavajućih interpersonalnih odnosa. Teorija samoodređenja pretpostavlja da njihovo zadovoljenje doprinosi autonomnoj motivaciji, uspješnosti i općoj dobrobiti. Istraživanja motivacije u sklopu ove teorije na području psihologije rada usmjerena su na su razvoj koncepata koji vode stvaranje pozitivnih uvjeta za rad putem pravilnika i radne okoline, primjerice putem promišljenog programa nagrađivanja i kompenzacija ili osjećaja svrhovitosti posla koji se obavlja. Nastoji se potaknuti motivacija unutar zaposlenika kroz osjećaj autonomije i kompetentnosti s ciljem povećanja angažiranosti, zadovoljstva poslom i produktivosti.
- Deci, E. L., i Ryan, R. M. (2008). Self-determination theory: A macrotheory of human motivation, development, and health. Canadian psychology/Psychologie canadienne, 49(3), 182.
- Gagné, M., i Deci, E. L. (2005). Self‐determination theory and work motivation. Journal of Organizational behavior, 26(4), 331-362.
- Rigby, C. S., i Ryan, R. M. (2018). Self-Determination Theory in Human Resource Development: New Directions and Practical Considerations. Advances in Developing Human Resources, 20(2), 133–147. https://doi.org/10.1177/1523422318756954
- Ryan, R. M., i Deci, E. L. (2000). Self-determination theory and the facilitation of intrinsic motivation, social development, and well-being. American psychologist, 55(1), 68.
Autori: Nera Blagdan i Ela Gazivoda
