Intelektualni kapital

Intelektualni kapital nova je ekonomska kategorija koja postaje glavni čimbenik proizvodnje u svim sektorima gospodarstva. Intelektualni kapital može se podijeliti na ukupno tri sastavnice: 1) Ljudski kapital smatra se glavnim pokretačem intelektualnog kapitala. U ovu sastavnicu ubrajaju se ulaganje u obrazovanje, usavršavanje, znanje i vještine zaposlenika, a osim toga u ovu kategorija spada i kreativnost, inovativnost, marljivost, odgovornost, upornost, samoinicijativnost, uspješnost u komunikaciji, sposobnost rješavanja problema, kritičko promišljanje te samostalno učenje, fleksibilnost i adaptabilnost zaposlenika. U današnje vrijeme, suvremene ekonomije svoj rast temelje na znanju i proizvodnji znanja, odnosno konstantnom ulaganju u ljudski kapital. 2) Strukturalni kapital jest sve ono što nastaje kao rezultat nakon djelovanja zaposlenika te je taj rezultat moguće i kvantificirati. Neki od njegovih sastavnica informacijske su tehnologije, korporacijski imidž, vlasničke baze podataka, organizacijski koncepti, dokumenti, patenti, licence i autorska prava, odnosno, copyrights. 3) Potrošački kapital definira se kao međuodnos kompanije i njezinih klijenata te međuodnos kompanije i drugih poslovnih jedinica istog poduzeća.

Sam intelektualni kapital javlja se početkom 80-ih godina prošlog stoljeća u ,,Ekonomiji znanja'', ekonomiji koja je pod procesima globalizacije težila bržem napretku na području tehnologije i ljudskog znanja. Točnije, ljudsko se znanje shvaća kao ključna determinanta napretka. Intelektualni kapital postaje od tada najznačajniji pokretač ekonomskog razvoja te unapređenja svakog društva.

Korištena literatura:

• Jakovac, P. (2012). ZNANJE KAO EKONOMSKI RESURS: OSVRT NA ULOGU I ZNAČAJ ZNANJA TE INTELEKTUALNOG KAPITALA U NOVOJ EKONOMIJI ZNANJE. Tranzicija, 14 (29), 88-106.
• Sundać D., Švast N.: Intelektualni kapital - temeljni čimbenik konkurentnosti poduzeća, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Zagreb, 2009. 

Autori: Magdalena Kolak i Tena Mijić

Inkrementalna valjanost

Pojam inkrementalne valjanosti označava svojstvo psihologijskih instrumenata koje se koristi za određivanje doprinosa novih psihologijskih mjera, pri usporedbi s testovima sličnog ili istog predmeta mjerenja. Drugo značenje navedene valjanosti odnosi se na statistički značajan doprinos jedne ili više varijabli dodanih naknadno, točnije, uspoređuje se njihov doprinos objašnjenju varijance s poznatim doprinosom postojećih prediktora. Jednostavnije rečeno, inkrementalna valjanost odgovara na pitanje dodaje li novi psihologijski test više informacija no što se može prikupiti već postojećim ili jednostavnijim metodama. Koliki će porast valjanosti biti dodavanjem novih prediktora ovisi o valjanosti svake dopune, ali i o interkorelaciji same dopune s postojećim (prethodnim) prediktorom. Osim toga, inkrementalna valjanost određenog prediktora može varirati ovisno od konteksta mjerenja. Inkrementalna se valjanost najčešće procjenjuje hijerarhijskom multiplom regresijom, pomoću koje je moguće vidjeti postotak objašnjene varijance izuzev već objašnjene prethodnim prediktorima. Prevladavajuće korištenje inkrementalne valjanosti je za predviđanje budućeg radnog uspjeha kandidata za posao.

Radi boljeg razumijevanja inkrementalne valjanosti slijedi jedan primjer iz školske psihologije: 

Školski psiholog želi identificirati učenike koji su nadareni u svrhu uključivanja istih u već postojeći program za nadarene u školi. Prvi korak je uvid u ocjene te intervjui s nastavnicima koji su mogli kroz nastavu uvidjeti koji su učenici potencijalno nadareni u nekom području. Nakon toga, psiholog koristi neki od mogućih testova za identifikaciju nadarenih učenika. Ako je taj test uspješno identificirao nadarene učenike u koji su prošli neopaženo uvidom u ocjene te od strane njihovih nastavnika, tada je test inkrementalno valjan. Konkretnije, recimo da ocjene i intervjui objašnjavaju 25% varijance nadarenosti, a isti postotak objašnjava i test za identifikaciju nadarenih učenika. Zbog određenih preklapanja u navedenim prediktorima, važno je vidjeti i koliki postotak varijance objašnjavaju ti prediktori u kombinaciji. Mogući ishodi su stoga da ocjene, intervju i test za identifikaciju zajedno objašnjavaju otprilike isti postotak varijance kao i samo  ocjene i intervju što upućuje na malu inkrementalnu valjanost testova za identifikaciju jer ne objašnjavaju dodatni postotak varijance. No, moguće je i da je preklapanje prediktora manje pa bi u tome slučaju test za identifikaciju nadarenosti objasnio veći postotak varijance nego prvotnih 25% i tada bi taj prediktor imao visoku inkrementalnu valjanost.

Korištena literatura: 

• Hunsley, J. i Meyer, G. J. (2003). The incremental validity of psychological testing and assessment: conceptual, methodological, and statistical issues. Psychological assessment, 15(4), 446.
• Repišti, S. (2015). Psihologija ličnosti: teorija i empirija (2. Izdanje). Podgorica.
• Schmidt, F. L., Pearlman, K., Hunter, J. E. i Shane, G. S. (1979). F urther tests of the Schmidt-Hunter bayesian validity generalization procedure. Personnel Psychology, 32(2), 257-281.
• Šverko, B. (2003). Novije spoznaje o valjanosti selekcijskih metoda: od doktrine o situacijskoj specifičnosti do postavke o generalizaciji valjanosti. Suvremena psihologija, 6(2), 293-313.

Autori: Katja Kaurić, Marija Kožarić