Prekovremeni rad

Prekovremeni rad može se definirati kao rad kod kojeg u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena. Prema važećem Zakonu o radu, ukupno trajanje rada, uz prekovremeni rad, ne smije biti duže od pedeset sati tjedno. Osoba koja određuje trajanje prekovremenog rada je poslodavac, a ukoliko je određeno trajanje dulje od propisanog, posljedica će biti prekršajna odgovornost poslodavca i visoke novčane kazne. Prekovremeni rad je zabranjen osobama mlađim od 18 godina, radnicima koji rade na opasnim i po zdravlje štetnim poslovima na kojima ih nije moguće zaštititi od štetnih utjecaja, čak ni uz primjenu mjera zaštite na radu, te roditeljima koji rade skraćeno zbog skrbi o djetetu s teškoćama u razvoju. Dok trudnice, roditelji djeteta do treće godine, samohrani roditelj s djetetom do šeste godine i radnici koji rade u nepunom radnom vremenu smiju prekovremeno raditi samo uz osobni pisani pristanak. Radnik koji radi prekovremeno ima pravo na povećanu plaću s time da Zakon o radu ne propisuje iznos povećanja plaće, već se navedeno povećanje određuje ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom koji obvezuje poslodavca. Također, sate prekovremenog rada nije moguće zamijeniti za slobodne dane, osim ako takvo što nije regulirano ugovorom o radu.

Mnogobrojnim istraživanjima utvrđeno je da radnici koji rade prekovremeno češće od drugih radnika iste dobi i spola doživljavaju stres na radu. Kao posljedice stresa češće su nesanice, češće obolijevaju od akutnog srčanog ili moždanog infarkta i od šećerne bolesti tipa II, imaju povišeni tlak, tjelesnu masu, kolesterol i masnoće u krvi te se kod njih ranije javljaju oštećenja sustava za kretanje, osobito vratne i/ili slabinske kralježnice. Osim toga, nezdravo se hrane, a veći broj ih puši i konzumira alkohol, češće dolaze na posao i kada imaju zdravstvene tegobe što u konačnici rezultira ranijim odlaskom u mirovinu, što osim smanjene kvalitete njihovog života iziskuje i velike troškove koje države imaju zbog preranog odlaska u mirovinu.

Korištena literatura:


Autori: Dora Gosarić i Paula Štefić