Teorija konstrukcije karijere odnosi se na razumijevanje karijere kroz subjektivnu, idiografsku i holističku perspektivu. Njen autor je Savickas koji je teoriju temeljio na Superovim pretpostavkama pri čemu ju je dopunio kontektualističkim smislom. Teorija se temelji na interpretacijskim i interpersonalnim procesima pojedinca od kojih se stvara subjektivna karijera. Čine ju tri komponente: vokacijska ličnost, vokacijska prilagodljivost i životna tema. Njima se pokušavaju dati odgovori na pitanja što, kako i zašto u procesu oblikovanja karijere pojedinca. Naime, vokacijska ličnost označava dinamične procese sposobnosti, interesa i vrijednosti koji se razlikuju od osobe do osobe. Također, određuje što, odnosno koju karijeru, pojedinac konstruira. O procesu odabira karijere i njenom uspjehu, ovisi stupanj u kojem posao omogućava pojedincu da izrazi svoje vokacijske osobine. Prema Savickasu, Teorija konstrukcije karijere usredotočuje se na vokacijsko samopoimanje koje pruža uvid u pojedinčevo poimanje karijere. Sljedeća komponenta – vokacijska prilagodljivost predstavlja spremnost pojedinca za suočavanje sa profesionalnim zadacima te proučava način kako na njih reagira. Ona određuje kako pojedinac konstruira karijeru.
Valja naglasiti da se vokacijska prilagodljivost sastoji od četiri čimbenika: brige za radnu budućnost, preuzimanja osobne odgovornosti za vokacijsku budućnost, istraživanja vlastitih mogućnosti i budućih scenarija te samopouzdanja u akciji. Posljednja sastavnica Teorije konstrukcije karijere je životna tema. Ona predstavlja određen skup problema kojih se pojedinac što prije želi riješiti. Uz probleme, predstavlja i pristupe pojedinim rješenjima koji uključuju priče o zadacima, tranzicijama i svim nedaćama s kojima se osoba suočava u karijeri čime se pruža odgovor na pitanje zašto u konstrukciji karijere. Tako se prema ovoj teoriji smatra da adaptibilniji pojedinci imaju resurse da se prilagode promjenjivim uvjetima tijekom razvoja karijere. Za mjerenje ovakvih hipoteza, konstruktivisti koriste intervju i narativnu analizu.
Valja naglasiti da se vokacijska prilagodljivost sastoji od četiri čimbenika: brige za radnu budućnost, preuzimanja osobne odgovornosti za vokacijsku budućnost, istraživanja vlastitih mogućnosti i budućih scenarija te samopouzdanja u akciji. Posljednja sastavnica Teorije konstrukcije karijere je životna tema. Ona predstavlja određen skup problema kojih se pojedinac što prije želi riješiti. Uz probleme, predstavlja i pristupe pojedinim rješenjima koji uključuju priče o zadacima, tranzicijama i svim nedaćama s kojima se osoba suočava u karijeri čime se pruža odgovor na pitanje zašto u konstrukciji karijere. Tako se prema ovoj teoriji smatra da adaptibilniji pojedinci imaju resurse da se prilagode promjenjivim uvjetima tijekom razvoja karijere. Za mjerenje ovakvih hipoteza, konstruktivisti koriste intervju i narativnu analizu.
Korištena literatura:
- Matijaš, M., Radoš, S. N., Brdovčak, B., i Anđelinović, M. (2017). Odrednice profesionalne adaptabilnosti kod studenata završnih godina studija. U Ćubela A., Franc V., Maglica, R.K, Nakić, B. Radoš, S., ur. 25. godišnja konferencija hrvatskih psihologa – Knjiga sažetaka, 8. - 11. 11. 2017, Zadar, Hrvatska, str. 148-148.
- Šverko, B. (2012). Ljudski potencijali: Usmjeravanje, odabir i osposobljavanje. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Autori: Lorena Franc i Lucija Lončar
