Bandura određuje samoefikasnost kao procjenu pojedinca o vlastitim sposobnostima organiziranja i izvršavanja određenih akcija potrebnih za ostvarenje željenih ishoda. To je percipirana sposobnost ljudi da se prilagode situaciji u kojoj se nalaze. Uključuje prosudbe o vlastitoj sposobnosti izvođenja ponašanja na adekvatan način koji zahtijeva određena situacija. Teorija o samoefikasnosti pretpostavlja da se svi procesi psihičkih promjena u ponašanju događaju kroz promjene u osobnoj percepciji samoefikasnosti. Potrebno je naglasiti da se procjene samoefikasnosti ne odnose na stvarne vještine koje netko posjeduje, već na procjene što netko može učiniti bez obzira na stvarne vještine koje ima. U teoriji samoefikasnosti dva su osnovna tipa očekivanja u procesu realizacije ponašanja usmjerenog k cilju: očekivanje efikasnosti i očekivanje ishoda. Očekivanje ishoda odnosi se na vjerovanje pojedinca da će neko ponašanje dovesti do željenog ishoda, a očekivanje osobne efikasnosti na uvjerenje pojedinca da je sposoban ostvariti ponašanje koje će voditi takvom ishodu. Tako netko može vjerovati da će određena ponašanja voditi željenom ishodu (očekivanje pozitivnog ishoda), a da istovremeno ne poduzima takva ponašanja, jer misli da ih ne može uspješno realizirati (očekivanje niske samoefikasnosti). Iz toga proizlazi da je očekivanje samoefikasnosti važno za pokretanje akcije i za ponašanja koja će dovesti do ostvarenja cilja.
Proces samoefikasnosti definira se kao ključan regulacijski proces koji upravlja motivacijom i postignućima, stoga je izrazito bitan u području rada. Primjerice, u pogledu činjenice da samoefikasnost snažno determinira buduće ponašanje i određuje količinu napora koji će ljudi uložiti u određenim situacijama, Također utječe na izbor aktivnosti, ustrajnost pri sučeljavanju s poteškoćama, što utječe na konačan ishod i odabir vrste posla te određenu razinu predikcije u pojedinčevoj radnoj uspješnosti. Prema tome će se pojedinci koji posjeduju viši stupanj osobne efikasnosti lakše odlučiti na poduzimanje potrebnih akcija i time biti radno uspješniji, ulagati će više napora da bi ostvarili zadane radne ciljeve i biti će ustrajniji ako se pojave neočekivani problemi. Radi analize i kvantificiranja istog, važno je napomenuti, da se vjerovanja o samoefikasnosti formiraju na temelju nekoliko izvora. Premda, najvažniji izvor je osobno iskustvo u sličnim situacijama, što opravdava činjenicu uvjeta iskustva u određenom poslu prilikom zaposlenja. Naime, razumno je tvrditi da uspješna prošla iskustva grade snažan osjećaj samoefikasnosti, dok ga neuspjesi slabe. Tjelesna i emocionalna stanja poput umora, boli ili nekih raspoloženja mogu također utjecati na nivo očekivanja osobne efikasnosti. Zaposlenici osobnu razinu samoefikasnosti mogu povećati iskustvima ovladavanja, postavljanjem radnih ciljeva, usporedbom s drugim zaposlenicima i slično.
Korištena literatura:
- Bandura, A. (1997). Self-efficacy: The exercise of control. Freeman: New York.
- Ivanov, L.(2007). Značenje opće, akademske i socijalne samoefikasnosti te socijalne podrške u prilagodbi studiju. Magistarski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta.
- Stajković, A. D., i Luthans, F. (1998). Self-efficacy and work- related performance: A meta-analysis. Psyschologicaj bulletin, 124(2), 240.
Autori: Josipa Šupljika, Ana Vidović
